Omaž Vladimiru Veličkoviću

Omaž Vladimiru Veličkoviću

Publikacija „Omaž Vladimiru Veličkoviću“, uz koju je organizovana i izložba slika i crteža, priređena je povodom obeležavanja godinu dana od smrti autora. Naša saradnja sa Vladimirom Veličkovićem otpočela je 2007. godine, a prvi zvanični zajednički poduhvat realizovan je godinu dana kasnije. To je bila izložba crteža i bronzanih skulptura - što je bio prvi put da se autor beogradskoj publici predstavio sa svojim skulpturskim delima. Svaki naredni susret predstavljao je posebno iskustvo. Svaki segment razgovora imao je jasnu formu, bogat sadržaj i težio traganju za suštinom. Posle više od decenije plodne i prisne saradnje, razvio se dubok osećaj i razumevanje za njegovo stvaralaštvo. Tako je naš tim izdvojio najreprezentativnije slike i crteže iz prestižnih beograskih kolekcija koji čine okosnicu za suštinsko sagledavanje biti njegove umetničke promisli i predstavio ih na pomenutoj izložbi, a u celokupnom obimu u okviru ove publikacije. To su dela nastala tokom šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog veka, čime se pruža prilika za sagledavanje krucijalnog segmenta opusa ovog velikog stvaraoca i mislioca.

 

Veličkovićevo slikarstvo je jedinstveno i autentično u svojoj koherentnosti, dosledno u motivskom pogledu i čvrsto u tipografiji. Kroz veličanstveno i strašno, prikazuje i dokumentuje haotične ljudske sudbine i tragičnost sadašnjeg trenutka. Da bi se izborio za poziciju i status koji sada ima, Veličković je morao sopstvenom snagom i inventivnošću da prevaziđe ograničenja i vešto izbegne upadanje u zamku opštih mesta kako u narativu, tako i u samoj ikonografiji. Uspeva da svojom energičnošću i naglašenom ekspresivnošću izgradi likovno- jezički model sastavljen od antropomorfizama i snažnih kulisa, bilo u vidu pejzaža ili ambijenta u koje smešta aktere sopstevih promatranja i predskazanja.

 

"Ti ontološki prizori su se ponavljali, iz decenije u deceniju, ali nikada nisu bili ukalupljeni. Iz njih je stalno iskakao drugi i drugačiji pogled i to je bila velika zaloga kretanja s duhom vremena, znak raspoznavanja govora i žudnje epohe kroz diskurs i katarzu realnosti i realizma koji to nikada nisu bili. Pa ipak – bili su uvek okrenuti egzistencijalnim pitanjima života i smrti, dodirivali su osećanje ugroženosti, izvesnost umiranja, najzad i samu smrt kao velikog katalizatora. A razloge za te kataklizmičke prizore svet je uvek prepoznavao, kako unutar pragmatičnog okruženja, tako i u svakom pojedincu..." navodi jedna od autora priloga u okviru ove publikacije, istaknuti teoretičar umetnosti, profesorka Irina Subotić.